Biram Zdravlje logo

Biti roditelj u proljeće 2020.

shadow illustration

Mia Roje Đapić, mag. psihologije, dječji i adolescentni integrativni psihoterapeut pod supervizijom

I prije korona-krize često smo govorili da je biti roditelj danas vjerojatno teže i izazovnije nego što je bilo u generacijama naših baka i djedova. Ubrzani način života, (ne)ravnoteža poslovnih i obiteljskih obveza, more rizika suvremenih tehnologija te pomak od tradicionalnog načina života i strukture obitelji stavljaju roditelje 21. stoljeća u središte zbivanja bez puno pripreme. I onda, baš kad se čini da imaju konce u rukama, dogodi se ovako nešto – prekid normalnog ritma života, strah, opasnost, samoizolacija, neizvjesnost. Iako su i roditelji samo ljudi, čini se da još jednom „iz vedra neba“ dobivaju plašt Supermana i zadatak da brinu o barem dvije osobe – sebi i djetetu.

Većina roditelja, koji nam se ovih dana obraćaju kao stručnjacima mentalnog zdravlja, brine upravo o djeci.

Kako s djecom razgovarati, kako objasniti, postaviti i održati pravila i granice, što oko školskih obveza, što sa slobodnim vremenom, je li normalno kada dijete (umetnite po želji) i tako dalje. Brinu li ti isti roditelji o sebi, ponekad se zapitamo. Putovanja i godišnji odmori sada su nam miljama daleko, ali prisjetimo se uputa prije polijetanja aviona. Maska za kisik u slučaju nesreće prvo se stavlja sebi, a tek tada drugima, uključujući djecu. Roditelj koji ne diše, doslovno ili metaforički, nije dobar za sebe, a time ni za dijete. Razmišljajući o tome što je najvažnije reći roditeljima koji čitaju ovaj portal našla sam se pred zidom – odgovarati na najčešća pitanja o djeci (što je vjerojatno želja mnogih roditelja) ili razgovarati o roditeljima (što je vjerojatno njihova potreba).

Zidovi se nekad mogu preskočiti pa sam odlučila učiniti oboje. U današnjem tekstu stavljam naglasak na potrebe, a ne na želje, kako često savjetujemo roditeljima da postupaju u odgoju djece. U prijevodu, iako vas zanima kako pomoći djeci, krenimo od toga kako pomoći sebi. Dragi roditelji, ovaj tekst prije svega je za vas osobno, što ne znači da neće profitirati i vaša djeca. Zavežite se, polijećemo, kroz pet osnovnih točaka!

shadow illustration

Kako si?

Koliko puta vas netko pita kako ste? Koliko puta kažete nešto poput: „Ide. Dobro je. Gura se“? Koliko puta vas netko zaista pita kako ste, kao da želi i može čuti odgovor? Koliko ste ga spremni potražiti u sebi i podijeliti s drugom osobom? Vjerojatno trenutno niste dobro, i to je u redu. Vjerojatno ste nekad baš dobro, i to je isto u redu. Nema točnog ni netočnog načina kako se trenutno trebate osjećati. Mnogi ljudi osjećaju pojačani stres, tjeskobu, depresivnijeg su raspoloženja, više su razdražljivi i ljuti. Mnogi ljudi u trenutcima kada su dobro i opušteno pitaju se je li to normalno i bi li trebali brinuti jače. Mnogi roditelji osjećaju pritisak da budu dobro – stalno, često i uvijek.

Izdvojite barem pet minuta u danu da otkrijete kako ste i podijelite to s nekom bliskom osobom. Pomaže. Znanstveno dokazano.

Ide li ti dijete na živce?

Većina roditelja osjeća nemjerljivu ljubav prema svom djetetu. I većini roditelja nekad je pun kufer – od života, obveza, stresa. Onda još postoji to malo biće koje ne da mami da u miru ode na WC, o kavi da ne govorimo, ili nadureni adolescent koji vrišti da je najgora na svijetu jer mu ne da s ekipom u park.

Nekad će vam djeca jasno pokazati da im idete na živce. Nekad roditeljima dijete također „ide na živce“, i to je potpuno normalno, iako ružno zvuči. Što znači „ići na živce“? Znači da se zbog nekog ponašanja ili stanja djeteta roditelj osjeća frustrirano, bespomoćno, da ga je strah ili se ljuti, upravo zato što mu je toliko stalo. Iako vam nekad nedostaje vremena s djecom, u redu je da ne uživate u svakoj minuti koju aktualno provodite zajedno, da nemate volje ni energije za stotu kreativnu obiteljsku aktivnost zaredom.

Za vrijeme kriza (zdravstvenih, ekonomskih, ratnih) sustavno se bilježi više neadekvatnih odgojnih postupaka, pa i zlostavljanja djece, što nije slučajno. U situacijama pojačanog stresa ponekad reagiramo drugačije nego što bismo željeli, a veća je šansa da će se to dogoditi ako smo nesvjesni svojih emocija, ako ih potiskujemo i doživljavamo nedopustivima.

Podijeliti s partnerom ili nekom drugom bliskom osobom da nam i čime nam dijete „diže živce“, nasmijati se, razgovarati o rješenjima i jednostavno biti čovjek, može nam uvelike pomoći u samokontroli i ostvarivanju dobrih praksi roditeljstva.

Smiješ li pogriješiti?

U tradicionalnom odgoju rijetki su se odrasli uopće pitali griješe li i kakve posljedice to može ostaviti na djecu. Danas se nalaze savjeti o tome kako odgajati sretno/uspješno/zdravo/samopouzdano/… dijete na svakom koraku. Kratki pogled na dr. Google nesumnjivo će vam otkriti što sve „krivo“ radite, od izbora paste za zube, do vrlo ozbiljnih i velikih tema. Posebno u aktualnom vremenu, kad smo zatvoreni doma, a mali ekrani su nam jedini prozori u svijet, mnogi roditelji konzultiraju dr. Google i javljaju se zabrinuti za svoje pogreške.

Iz ovog mi je važno isključiti ozbiljne povrede prava djeteta, poput grubog kažnjavanja, zlostavljanja i zanemarivanja. Za sve ostale, dobrodošli u svijet nesavršenosti! Ne samo u domeni roditeljstva, imperativ savršenstva prisutan je svuda oko nas. Kako biti dovoljno mršav, produktivan, zabavan ili uspješan kroz tri-pet-sedam brzih koraka, naći ćete i kad ne tražite. Za roditeljstvo nema recepta, no ono što znamo je da savršenog roditelja nema, niti bi bio dobar za dijete. Postoji samo „dovoljno dobar“ roditelj, a to je onaj koji u pravilu dosljedno odgovara na potrebe djeteta i razvija topao, njegujući odnos. Nikad nije stvar pojedinačnog događaja, nego obrasca ponašanja.

Dovoljno dobar roditelj griješi, a onda preuzima odgovornost za svoje pogreške i nađe način kako ih ispraviti. Dijete neće biti trajno i nepovratno oštećeno ako ste baš jučer izgubili živce i vikali. Važno je da je obrazac odnosa i vaše komunikacije drugačiji, da ste u stanju duboko udahnuti i priznati pogrešku te nastaviti dalje. Na taj način i djetetu dajete „dozvolu“ nesavršenosti koja mu je u suvremenom društvu prijeko potrebna.

Imaš li vrijeme za sebe?

Vrijeme za sebe nije posao. Vrijeme za sebe nije pospremanje. Vrijeme za sebe nije brzinsko tuširanje. Vrijeme za sebe upravo je to – vrijeme za sebe i može izgledati jako drugačije kod različitih ljudi.

Neki roditelji osjećaju grižnju savjesti kad uzimaju vrijeme za sebe jer ionako pola dana provedu u poslu, neki dio u kućanskim poslovima, a djeca su doma, dosadno im je i traže pažnju. Vrijeme za sebe tumači se kao neki posebni luksuz, a oni koji si ga uzimaju u riziku su da ih se procijeni sebičnima od strane onih koji vrijeme za sebe troše na zajedljivost. Vrijeme za sebe važno je demistificirati – nije produkt new-age filozofije niti zahtjeva puno (ni vremena ni truda). Dovoljno je izdvojiti 20-ak minuta u danu za ono što nas veseli i opušta. Nekima će to biti ranojutarnja kava dok svi ostali spavaju, nekima topla kupka, omiljena serija ili tjelovježba, video-poziv s najboljim prijateljem ili razmjena recepata s mamom preko telefona. Sama ideja da nas čeka i taj dio dana pomaže nam „izgurati“ one druge, čini nas mirnijima i više prisutnima

Što ti pomaže?

Na tragu vremena za sebe i slobode njegova osmišljavanja, zgodna unutarnja potraga je za onim što pomaže. Jednako tako, važno je otkriti što ne pomaže (ili čak odmaže). Jedan od čestih primjera je informiranje o korona virusu i svemu što nosi za djecu (poput online ocjenjivanja).

Mnogi roditelji koji su nam se javljali preplavljeni brigom otkrili su jednostavan trik – prestali su se informirati, previše i iz neprovjerenih izvora. Sve što trebate znati sadržano je u jednim vijestima dnevno, a igrom slučaja naletjet ćete na još barem dvije-tri informacije. Takav primjer dobar je i za djecu.

Koliko god nam se čini da će nas „znanje“ spasiti od tjeskobe pa ga prikupljamo stalno i posvuda, ne stignemo primijetiti da nas zagušuje i da nam zapravo ne pomaže. Umjesto toga nekima pomaže upravo suprotno, obiteljski izazov u kojem gubi onaj koji prvi kaže riječ „korona“! Što vama pomaže? Inače, kad ste uznemireni, ali i sada? Sigurno ste u pokušajima uspostavljanja i održavanja ravnoteže u ovim uvjetima pukim slučajem naišli na neke ideje. Osvijestite što pomaže, a što odmaže, i pokušajte birati ponašanja iz prve kategorije. Zvuči jednostavno i jasno, ali kad krenete, vidjet ćete da nije. Ipak, vrijedi truda.

Konačno, budite nježni prema sebi, kao što se trudite biti nježni prema djeci. Ako vam je nekad teško, to je u redu. Umjesto skrolanja foruma i desete cigarete, nazovite besplatnu liniju za psihološku pomoć kad vam je previše. Nije sramota. I djetetu će značiti što ima roditelja koji je čovjek od krvi i mesa, koji nailazi na prepreke, izazove i neugodne emocije, pa proživi što treba, nađe pomoć, digne se i ide dalje. Krizna vremena će proći. A lekcije iz empatije (prema samima sebi) mogu ostati za cijeli život.

 

Kampanja #JerJaSamRoditelj >>>