Biram Zdravlje logo

Kralj urbane džungle: dan d

shadow illustration

Moglo bi se reći, dan svih dana...

Ona je spavala pored mene, a ja sam buljio u nju dok joj je svetlo sa mog laptopa padalo na duge trepavice i pravilo senke na obrazima. Buljio sam u nju jer mi je taj prizor nekako lakši od prizora grafikona pada prodaje na istoku zemlje koji je sa monitora vrištao u moje lice.

Ona spava jer nema pojma. Ja ne spavam jer imam previše pojma.

Ona će se čim svane, spremiti i otići da prijateljicama vrišteći pokaže prsten koji sam joj juče stavio na ruku. A ja ću pre nego što svane otrčati redovnih 5 kilometara sa grafikonima u glavi umesto monitora, pripremiti strategiju i misliti o istoku.

I neću misliti na prsten, kao ni na njene duge trepavice. 

Ženim se. Možda.

Prećutao sam činjenicu da sam već odavno oženjen. Od kad sam kupio ovaj stan na 7. spratu, sat teži od novorođenčeta, dobio na korišćenje “avion” umesto auta i platu za koju sam potpisao ugovor deblji od enciklopedije.

I da, srećno sam oženjen za svoj posao.
I ne volim kad me posao vara, a istok me je prevario.

Slažem prioritete kao domine, računajući da se sve može urušiti promakne li mi samo jedna sitnica.

Ona i dalje spava, a ja neću oka sklopiti.

Kad sam to zaključio, umesto da je probudim i zaboravim na kratko (dobro, ne baš tako kratko), ali zaboravim na posao – ustao sam, obukao patike i na ulici se mojih standardnih 5 kilometara laganog trka pretvorilo u 10. 

Imao sam vremena.

Imao sam vremena i da stojim pod vrućim tušem kad sam se vratio. Imao sam vremena i da razmišljam o tome šta ću sve reći na sastanku, imao sam vremena da čekam da se ogledalo odmagli i imao sam vremena sebi u lice da kažem da nisam ja kriv.

Taman kad sam pritisnuo kopču na svom kaišu, ona se promeškoljila u krevetu, jer sam se zakašljao.

Nisam namerno hteo da probudim, imala je više vremena od mene da spava.

Zakašljao sam se ponovo i ona je otvorila oči. Nisam namerno.

-Danas je ono, ha? – pitala me kad je videla da je gledam.

Klimnuo sam glavom i pročistio grlo.

Opet sam se zakašljao.

-Uzmi sirup za to, za drugo ti ne mogu pomoći – rekla je.

shadow illustration

Kad kreneš da rešavaš stvari

Na posao sam stigao ranije nego inače. 

Usput sam kupio šumeći Prospan, bilo bi suludo da nosim bocu sirupa sa sobom, ova varijanta mi je itekako odgovarala jer kašalj nije prestajao. Već sam u kupatilu rano jutros znao šta sve moram da kažem, a kašalj nije bio deo mog monologa.

Rešio sam mailove, par poziva, odradio sastanak sa timom, čuo se sa direktorom i došlo je vreme za istok. Kompletna uprava i gosti iz filijala čekali su u konferencijskoj sali. Nosio sam loše vesti sa dobrim rešenjem.

Čaša vode na podmetaču sa logotipom firme i šumeća u njoj. 

U dva minuta šuma izgovorio sam šta imam.

Kad stvari krenu dobro

Ženim se. Možda.

Zaboravio sam da ona zna za koga sam već oženjen, zaboravio sam da sam zato i odlučio da baš nju želim da oženim. 

Dan svih dana prošao je gotovo bezbolno pre mesec dana, pa pre dve nedelje, pa juče i danas ga evo ponovo.

Dan svih dana nije dan kad kašljem, kad ne spavam, kad rešavam probleme, a može biti upravo taj dan.

Koliko sam puta proživeo dan svih dana, više ne znam ni broj. 

Možda zato i jesam ovde gde sam sada. Sa prozora gledam na svetla grada držeći čašu sa dve kockice leda, dok me drže dve tanane, zapletene ruke podsećajući me da već sad imam sve što mi treba. 

Umoran sam, zdravo umoran. Nikad previše za njene poljupce. 

A grafikon istoka izgleda potpuno drugačije. Sve nekako raste. 😉